- Koliko smo svjećica za ovih 30 godina oduvali i torti pojeli, a dijabetes nismo dobili. To je znak da nam je metabolizam i dalje dobar, energija na vrhunskom nivou, da ne oskudijevamo u emocijama i da smo spremni da jedini branimo boje urbanog rokenrol momenta u Beogradu - kaže Zvonimir Đukić Đule, vođa rok grupe „Van Gog” Novostima. Ova grupa će jubilej tri decenije rada proslaviti rođendanskom žurkom 26. novembra u beogradskom „Belekspo centru”.
Kako kaže Đule, to nije samo običan koncert, naprotiv, trajaće čak sedam sati. „Van Gog” će se u dva navrata predstaviti publici, na dvije bine. Prvi dio je akustični, a nakon toga slijedi električni, sa dosta pjesama iz rane faze benda. Pridružiće im se i drugari di-džejevi, a Đule tvrdi da će to biti rokenrol simpozijum na kome će mlađe i starije generacije dati svoj glas, da se zaustavi neukusa gas.
- Ta glavna struja je, nažalost, u ovoj sredini shvaćena u lošem kontekstu. Kao, ako si mejnstrim, onda si se prodao. Ne, ako si mejnstrim, onda si svoju energiju dobacio do velikog broja ljudi. Bezumno bi bilo da je naša ljubav utkana u muziku ostala u malom klubu svih 30 godina. Ali smo srećni da smo od najmanjeg kluba u Beogradu, od „Dadova”, preko SKC, Doma omladine, KST, Centra Sava, stadiona Tašmajdan, „Arene” 2007. i 2009, MTV nagrada 2007. i 2014. i tri puta Hale sportova, došli do momenta da imamo privilegiju da hrabro osmislimo rođendansku žurku na kojoj želimo topao i jak zagrljaj sa publikom. Hoćemo da dođu djeca intelektualaca i radnika, djeca koja ne akcentuju po turbo-akcentu i koja imaju pravu kičmu.
● Šta nikada ne biste uradili?
- Kao i do sada, neću kalkulisati. Uvijek sam radio odmjereno, umjereno i maksimalno posvećeno. I danas u „Van Gogu” vladaju rad, red i disciplina. Ako neko misli da u rokenrol bendu postoji demokratija, vara se. Moraš biti apsolutno i decidno čvrst i jasan u stavu kad objašnjavaš saradnicima u kom pravcu želiš da ide bend. Lako ćemo za zasluge, ali hajde da vidimo ko je spreman da se podmetne kad ne valja. To je intriga koja me svih ovih godina vukla naprijed. Sad smo došli do kraja prvog poluvremena, a ja sam i dalje adolescent, prepun energije i adrenalina, sa dozom treme.
● Šta je bilo najteže u prvom poluvremenu?
- Sasvim izvjesno oduprijeti se neukusu, ostati svoj do kraja, ne pokleknuti pred iskušenjima i odbraniti boje zastave na kojoj piše „rad, red i disciplina”. Možda zvučim kao perfekcionista, to je osobina koja mi sve više smeta i ne bih volio da je usvoji moj sin. Taj suludi perfekcionizam jeste stvari doveo do svoje pozicije, ali ne bi bilo ničeg da nemam tu drugu stranu dvojca bez kormilara, bubnjara Srboljuba Radivojevića Srbu, koji se suviše relaksiran i opušten i ide u krajnost do neodgovornosti.
Na koncertu će vam akcenat biti na prva tri albuma?
- Red je da na rođendanskoj žurki na set-listi budu pjesme bez kojih danas možda i ne bismo bili ovdje. Hoćemo da im otvorimo vrata hodnika gde su se stidljivo zaglavile. Na probama te pjesme zvuče pankerskije nego tada, a jedina dilema nam je da li ćemo sa njima uspjeti da probijemo zvučni zid neukusa koji nas okružuje.
● O kojim pjesmama pričamo?
- Postoji pjesma „Glas” sa albuma „Svijet je moj”, koja ima snagu i posebnost, a nismo je svirali još od 1995. Sviraćemo „Tvoj smijeh” sa prvog albuma, koju ne izvodimo od 1987. Zatim „Otkad te nema” i „Do kraja svieta”, moje omiljene sa albuma „Kolo”, a nikad ih nismo uživo svirali. Pa, „Dišem”, „Linija”, „Teška ljubav”... „Za godine tvoje” i „Mama” sviraćemo „na drva”. Dajemo šansu novom senzibilitetu „Van Goga” kroz akustični set, da publika osjeti koliko smo glasni kad se utiša buka. A dobacujemo daleko.
Da li su vam pjesme s vremenom gubile jačinu, koliku je, recimo, imala „Mama”?
- Nažalost, „Neko te ima” je postala naša najpoznatija pjesma, ali odgovorno tvrdim da nije najljepša i najbolja. „Mama” se pojavila 1993. na albumu „Strast”, kada su krenula previranja na ovim prostorima, kada se gubilo tlo pod nogama, na sve strane čulo zveckanje oružja u kasarnama, a mi bježali u mrak da stvaramo vještački dan. „Mama” nosi težinu tog vremena. Nastala je u dahu, baš kao i „Anđele, moj brate” sa albuma „Neumeren u svemu” ili „Brod od papira”. Inače, „Neumeren u svemu” mi je uz „Opasan ples” omiljeni album „Van Goga”. Paleta nota koja nam se miješa između prstiju kao tijesto, nije izgubila intenzitet mirisa, ukusa i boje. I dalje nam se pjesme slatko mijese, samo su nekad slatke kiflice, a nekad slatke puslice.


Još smo ljubavno naelektrisani

● Uz kartu poklanjate i album „Ako stanemo, gubimo sve”?
- To je naš poklon publici za 30. rođendan. Na njemu smo neke stare pjesme obukli u novo ruho, onako kako bi zvučale da su danas nastale. Nije lako bendu koji 30 godina dočekuje nove i ispraća stare generacije. Jer, mladi ljudi žele da se poistovjete sa zvukom bliskim njima. Da smo se dodvoravali mnogima, ne bismo polarizovali ukus publike. Ako pitam šta se to održalo ovdje 30 godina, a da nije muzej, šta je to opstalo i svaki put donijelo nešto novo, ti možeš voljeti ili ne voljeti „Van Gog”, ali nas moraš poštovati. Još uvijek nismo pokretni muzej. Još smo ljubavno naelektrisani. Naslućujem novi zvuk u fazi pred nama. Ne mogu da ga opišem, ali će akcenat biti na muzici i ritmu. Bojim se da smo se stihova pomalo zasitili.